Šejla Kamerić: Place to Stay

Tihomir Milovac


U sklopu projekta Nevidljiva Savičenta, koji se drugu godinu odvija u istarskom gradiću Svetvinčenat, postavljena je trajna instalacija pod nazivom Place to Stay,Šejle Kamerić, bosansko-hercegovačke umjetnice. 

Šejla Kamerić instalacijom Place to Stay otvara temu izbjeglica, posljednjih godina važnu za mnoge zemlje širom svijeta, važnu za političke elite kao i za javnost, ali važnu i za zagovornike humanijeg svijeta i promicatelje ravnopravnosti među ljudima bez obzira odakle su, koje su rase, vjere ili nacije i kakav im je ekonomski status. Odnos prema izbjeglicama postao je važno civilizacijsko pitanje, mjerenje razine humanosti, ali na žalost i područje prijepora između razvijenih zemalja svijeta oko politike rješavanja izbjegličke krize. Za milijune ljudi izbjeglih iz nestabilnih i nerazvijenih dijelova svijeta izbjeglištvo je postalo dugoročni životni status. Podaci Amnesty Internationala navode da je sada (do kraja 2019.) u svijetu oko 26 milijuna izbjeglica, od toga najviše iz Sirije, Venezuele, Afganistana, Južnog Sudana i Mijanmara. Samo je iz Sirije od 2014. godine izbjeglo 6,6 milijuna ljudi, a prihvaćeni su u 126 zemalja širom svijeta. Od 2014. godine čak 3,9 milijuna izbjeglica, bez obzira na okolnosti zbog kojih su pobjegli, vraćeno je u matičnu zemlju. Podaci UNHCR-a još su dramatičniji i govore o brojci od 80 milijuna ljudi koji su u posljednjoj dekadi iz nekog razloga morali napustiti svoj dom, dakle svaki stoti stanovnik planeta, najviše dosad u povijesti. Taj će se trend, upozoravaju stručnjaci, nastaviti i nakon krize izazvane pandemijom koronavirusa COVID19. Pandemija je samo na kratko zaustavila kretanje izbjeglica. Međutim, činjenica je da su zbog pandemije drastično pogoršani uvjeti u kojima sada izbjeglice borave u prihvatnim kampovima. Tragedija tisuća ljudi koji su izgubili život ploveći u gumenim ili trošnim čamcima preko Sredozemnog mora, u hladnim rijekama ili na pustinjskom pijesku, sada je dobila i apsurdni nastavak za preživjele koje je, uz svu nesreću, pogodila i pandemija virusa COVID 19 u posve nehumanim uvjetima. Naime, bez azila nemaju pravo na zaštitu i nitko o njima ne brine. Svjedoci smo da im je život sveden na administrativni statistički podatak.


Pandemija je bitno smanjila broj tražitelja azila, što ne znači da je okončana izbjeglička kriza. Nameće se pitanje o prevladavanju „kriza dobrodošlice“ u koju je Europa upala nakon optimistične 2017. godine i prihvata velikog broja izbjeglica. Međutim, teško je to i zamisliti u trenutno dominantnom političkom okruženju zemalja EU. No, zato na promjenu treba poticati drugim sredstvima koje nudi civilni sektor, a naposljetku i umjetnost sa svojim kritičkim aparatom usmjerenim na društvene i političke nepravilnosti.

Prema mišljenju mnogih, koji imaju iskustvo rada u humanitarnim organizacijama na terenu, EU hitno treba pravedniji migracijski okvir od onog koji daje tzv. Dublinska uredba prema kojoj države EU podržavaju pravo na azil. Novi prijedlog uredbe Dublin IV nudi pozitivne promjene i ističe važnost solidarnosti i odgovornosti, a također stupnjuje razlike migracija i izbjeglištva prema njihovim uzrocima. Unatoč tome, prijedlog Dublin IV još se ne provodi zbog stalnih nesuglasica među članicama EU-a. Postojeća Dublinska uredba koja utvrđuje postupke za podnošenje zahtjeva za azil u EU djeluje u skladu s pravilom „prva zemlja od dolaska”. Drugim riječima, tražitelji azila moraju podnijeti zahtjev za prijavu u prvoj zemlji u koju uđu, zbog čega su zemlje članice Grčka, Italija, Malta i Španjolska pod nerazmjerno većim pritiskom. Ali, stanje u stvarnosti nešto je drugačije i veliku humanitarnu odgovornost za izbjeglice trenutno imaju zemlje koje nisu članice EU, tj. Bosna i Hercegovina, Turska i Libija koje, posve je očito, ne mogu (ili ne žele) same riješiti to pitanje. EU financijski i organizacijski pokušava djelovati izvan vlastitog teritorija (i kontinenta), pa je donijela mjere financijske pomoći Turskoj za daljnje zadržavanje izbjeglica kao i npr. za jačanje libijske granične policije s oko 10.000 novih graničara koji bi trebali zaustavljati izbjeglice duboko na afričkom kontinentu. No, to su palijativne mjere koje dugoročno ne rješavaju uzroke migracija, što europska administracija uporno izbjegava priznati.

U proteklom desetljeću svjedočili smo masovnom kretanju izbjeglica i migranta, ilegalnim prelascima granica mnogih država, ali i postupcima vlasti kako da izbjeglicama zapriječe put, pa i tako da na granicama podignu zidove i ograde. Radikalan je primjer meksičko-američka granica koja veličinom postaje novi Kineski zid za 21. stoljeće, koja odvaja sjever od juga kontinenta. Iznenađujuća i zastrašujuća reakcija bila je iz pojedinih europskih država, poput Poljske, Mađarske, Češke i Slovačke, zemalja koje čine takozvanu Višegradsku skupinu. Tako je Mađarska (djelomično i Slovenija) svoje granice opasala ogradom i zastrašujućom žilet-žicom kao garancijom vlastite samodostatnosti i sigurnom obranom od ilegalnih ulazaka na državni teritorij. Činjenica je da u velikom dijelu EU država prevladavaju glasovi nacionalista i ksenofobne političke desnice, trenutno i u Hrvatskoj, osim kraćeg razdoblja tijekom 2017. godine, kada su Njemačka i Švedska prihvatile brojne izbjeglice. To nas, ljude sa zemljopisnog i političkog područja bivše Jugoslavije, dodatno uznemiruje jer nam je još vrlo živo sjećanje na zadnju dekadu 20. st. i na proživljene strašne egzoduse tijekom osvajačkih ratova i sukoba izazvanih mržnjom prema nacionalno i vjerski „drugima i drugačijima“. Povijest europskog kontinenta bremenita je takvom masovnom zaluđenošću još iz doba nacionalsocijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji, od 1930-ih do okončanja Drugog svjetskog rata. Današnji oblik distanciranja od „drugih i drugačijih“ izražen je brigom za tzv. „sigurnost nacije“ koja se definira u okvirima nacionalno i vjerski unificirane zajednice u kojoj nema mjesta za one koji, gledano iz europocentrističke perspektive, civilizacijski ne pripadaju ovom prostoru pa tako i pojedinačnim državama i njihovim nacionalnim zajednica. Europljani su zaboravili da su tijekom proteklih stoljeće i pol migrirali prema drugim kontinentima, najviše prema Američkom, tražeći prvenstveno ekonomsku sigurnost, o čemu svjedoči i veliko hrvatsko iseljeništvo nastalo uglavnom iz istih razlozloga, bijegom od siromaštva i opće nesigurnosti. Na žalost, prihvatljive prakse rješenja izbjegličkih i migrantski kriza iz europske povijesti '50-ih i '60-ih godina kada su mnogi zbog političkog neslaganja s režimima te iz ekonomskih razloga, ilegalno bježali iz država bivšeg sovjetskog bloka, Jugoslavije ili Grčke prema zapadnim zemljama, danas kao da nemaju nikakvu, pa čak ni socio-političku težinu i nitko ih ne želi evaluirati kao europski pozitivan primjer za rješavanje današnje izbjegličke krize. To Europu definitivno odvodi prema trusnom području političke, a vjerojatno i ekonomske nestabilnosti.

A izbjeglice koje danas hrle prema Europi dolaze s područja Bliskog istoka, Afrike i srednje Azije. Razlozi bijega su u pravilu kronično siromaštvo, politička nestabilnost, ratovi te posljedice klimatskih promjena. Paradoks njihova bijega upravo je u povezanosti ekonomske i svake druge propasti njihovih zemljama s politikama zapadnih zemalja, naslijeđem kolonijalizma, kao i vojnim makinacijama Zapada. Europa se u isto vrijeme zamišlja kao žrtva izbjegličke ili migrantske krize koju prikazuje kao "invaziju" na lokalne kulture, naglašava tzv. "sukob civilizacija". A to je vrlo slično opravdanjima kolonijalnog imperijalizma u kojem su kolonizirani percipirani kao rasno inferiorna bića. Koncept "krize" uzrokovan kretanjem ljudi prema europskom kontinentu ugrađen je u europocentristički način gledanja na stvari i stvara umjetnu tjeskobu i osjećaj ugroženosti europskog „uma“ ili pak njegov mogući „razdor“ prouzročen dolaskom „drugog“, kako je istaknula sociologinja Encarnación Gutiérrez Rodríguez, pa se i dodatno razvija potreba za stvaranjem novih i još iracionalnijih ideoloških opravdanja za tu tjeskobu i strah. Sasvim je očito da kolonijalizam i dalje baca sjenu na raspravu o izbjeglicama i migrantima. Mnogi su zagovornici teze da za Europu oni "drugi" dovode u pitanje njezin "način postojanja", premda je njihova prisutnost, recentni izbjeglički status, zapravo odraz prošlog europskog imperijalizma na kojem je izgrađeno veliko bogatstvo kontinenta.


Place to Stay Šejle Kamerić snažna je umjetnička poruka koja aktualizira temu izbjeglica i koja nas podsjeća na neriješeni status milijuna ljudi koji svoj ekonomski boljitak ili prostor za političke slobode i osobnu sigurnost pokušavaju ostvariti na nekom drugom, sigurnijem mjestu. No, je li to tako i pruža li Europa sigurnost upravo za egzistenciju i prosperitet pojedinca sukladno očekivanjima u 21. stoljeću?

Šejla Kamerić stekla je prepoznatljiv status na međunarodnoj sceni vizualnih umjetnosti svojim posve jasnim prikazom tragedije ratnih sukoba u BiH devedesetih godina prošlog stoljeća. Istodobno, njezine se poruke mogu odnositi i na mnoge slične povijesne kao i današnje primjere izvanrednih stanja za pojedince i zajednice u okolnostima rata, nasilja ili progona. Šejla se od prvih javnih istupa bavi temama identiteta, ženskim pravima, predrasudama, temom opstanka... Njezina izjava „Nisam privilegirana zamisliti da sam 'apolitična'“ ponajbolje opisuje umjetnički joj kredo. Gotovo svi njezini radovi i kad se ne referiraju na vrijeme rata u BiH, odnosno osobno proživljenu opsadu Sarajeva (1991.-1995.), govore o sveprisutnoj i važnoj ulozi politike u našem životu. Osudu predrasuda s nesagledivim tragičnim posljedicama umjetnica je posebno izrazila u ikoničkom djelu Bosnian Girl (2003.), nastalom kao posveta genocidu u Srebrenici 1995. To djelo snažno govori o tzv. „neutralnosti“ u politici UN-a i zemalja zapada te njihovom relativizirajućem odnosu prema tzv. zemljama trećeg svijeta. A o čudu otpora i modusima preživljavanja u iskustvu opstanka iz pozicije „drugog“ i „bespomoćnog“ pod opsadom i stalnom snajperskom vatrom u ratnom Sarajevu, sublimirala je u simboličkoj priči filma 1395 dana bez crvene (2010.). Temu izbjeglica, kojoj se danas ponovno vraća, otvorila je već 2002. godine video-instalacijom Dream House koja metaforičkim jezikom govori o snovima ljudi bez kuće i doma. Činjenica je da se u proteklih gotovo dva desetljeća ništa bitno nije promijenilo u odnosu prema izbjegličkoj populaciji, osim što se broj rapidno povećava.

Place to Stay umjetnica je zamislila kao kolažiranu kompoziciju reklamnih natpisa za različite vrste turističkog smještaja, ispisane različitim pismima i jezicima. Riječ je o internacionalnim nazivima kao što su hotel, motel, Zimmer frei, B & B, apartmants, hostel, camp… a ispisani su latinicom i ćirilicom, kineskim, hebrejskim, arapskim pismom... Natpisi su plošni kao da su ostaci prije aktivnih svjetlećih oznaka. Međutim, kompoziciju u donjoj zoni zatvara jedini svjetleći natpis s porukom Refugees welcome što djelo tematski aktualizira i u isti mah očuđuje. Takav simbolički obrat značenja u natpisima uvodi promatrača u neki drugi narativ, možda opis neke bliske budućnosti. Jer danas smo svjedoci da u aktualnoj izbjegličkoj krizi nitko im ne izražava dobrodošlicu, nikad i nigdje, na dugom putu od Bliskog istoka i sjeverne Afrike preko svih zemalja kojima prolaze do željenih odredišta u zemljama EU. Također, metaforički gledano, nefunkcionalni natpisi turističkog smještaja poručuju da u nekom zamišljenom vremenu zapravo nema putnika namjernika, nema turista, postoje i očito putuju samo izbjeglice. Odnosno, mogli bi se zapitati sprema li nam se neka nova stvarnost u kojoj ćemo svi postati izbjeglice (!?). Možda bi upravo ta spoznaja iz „budućeg vremena“ mogla pomoći da se europska politika promijeni već danas, da probudi nadu kako će se možda okrenuti status „krize dobrodošlice“ prema stvarnom prihvaćanju i pravoj dobrodošlici.

No, premda stojimo pred fizičkim objektom s tekstom dobrodošlice postavljenim u zapušteni pejzaž svetvinčenatskog bademika, dobrodošlica se doima nestvarno, odnosno poput futurističke fikcije. Kako god da ovo djelo pokušavamo tumačiti iz ili kroz perspektivu budućnosti, smještati ga izvan našeg vremena i prostora, ono traži da se zapitamo: zašto ne bi moglo i drugačije, zašto simboli dobrodošlice ne bi stvarno bili usmjereni prema onima koji su zbog nevolje i u krajnjoj nuždi napustili dom? I imamo li dovoljno razboritosti i odvažnosti zagovarati svijet u kojem je svima jednako dostupan zajednički prostor i pravo na egzistenciju, namjesto partikularnih interesna samo za povlaštene?

Hrvatska je imala iskustvo izbjeglica u bliskoj prošlosti, tijekom Domovinskog rata, ali i zbog rata u Bosni i Hercegovini kada su se pokrenule stotine tisuća ljudi tražeći utočište i spas od ratnih sukoba. Upravo je Istra u dijelu svojih turističkih smještajnih kapaciteta poslužila kao prvo utočište izbjeglicama da bi se s vremenom ti ljudi nastanili za stalno. Upravo zato, ako usporedimo ta dva vremena i dvije uzrocima različite, ali u osnovi slične krize jer su ljudi morali bježati, zaključit ćemo da nas umjetnica želi potaknuti da promislimo kako se izbjegličke krize neće riješiti konzervativnim nehumanim metodama zabrana i prisile, nego praksama uključivosti. Hrvatska se, kako ističe aktivistica Barbara Matejčić, na žalost, ne drži tih načela i u posljednje tri i pol godine međunarodne i domaće nevladine organizacije, mediji, pravobraniteljica, EU parlamentarci, UN, prozivaju hrvatsku Vladu i policiju zbog nezakonitog protjerivanja, nasilja i prakse pushbacka migranta s hrvatske granice s Bosnom i Hercegovinom. Stotine su prikupljenih svjedočanstava, stotine fotografija ozljeda za koje liječnici potvrđuju da su zadobivene od pendreka, šaka, šipki, čizama, šokera, a ne od provlačenja kroz šume, kako to pokušava tumačiti službena Hrvatska.

Protivljenje dolasku izbjeglica sutra više neće biti važno i zato im već danas treba izraziti dobrodošlicu.

U tekstu korišteni su podaci iz Open Democracy, Amnesti International, UNHCR, ECRE, te iz medija N1, BBC News, The Guardian.


Tehnički opis:
Kolaž s natpisima je veličine oko 250 x 350 cm, podignut na konstrukciju visine 500 cm. Nosiva čelična konstrukcija učvršćena je na 4 mjesta u betonske temelje.

Natpisi su laserski izrezani u čeličnom limu debljine 5 mm i ostaju nezaštićeni zbog čega će lako zahrđati što će djelu dati dodatnu simboličku dimenziju. Jedino je natpis Refugees welcome izveden kao svjetleći 3 cm debeli pleksiglas s ugrađenom dugotrajnom led rasvjetom. Rasvjeta se napaja iz akumulatora kojeg puni solarni panel postavljen u blizini instalacije. Zbog poštovanja ekoloških načela održivosti i zaštite prirode od zagađenja, kemijskog, ali i svjetlosnog, baterija je malog kapaciteta, a natpis će svijetliti samo nekoliko sati nakon sumraka.